Ovaj diplomski rad iz kolegija opće teorije baštine,studija muzeologije, ima za cilj izložiti i analizirati problem sustavnog uništavanja baštine, kako njezinog materijalnog, tako i onog nematerijalnog joj segmenta. Sugerirajući, za trezaurus znanosti o baštini, smislenu i svrsishodnu terminologiju, autor iznosi pojmove kulturocida, mnemocida i heritocida, koje definira i pokušava sigurno usidriti u sustav opće teorije baštine. Stoga ih dovodi u vezu s pojmovima identiteta,kulture, spomenika (memorijalnog spomenika), ideologije, propagande i smješta ih na odgovarajuću poziciju u historijatu ikonoklazma. Vodeći se principom hic et nunc pri odabiru relevantnih primjera, okosnicu analizirane prakse, iz koje se potom, indukcijskom metodom, izvode zaključci, čine primjeri sustavnog uništavanja baštine za vrijeme Domovinskog rata, kao i organiziranog rušenja antifašističkih spomenika, tijekom 1990-ih godina, u Republici Hrvatskoj.Predloženi pojam heritocid obuhvaća sustavno i rasprostranjeno uništavanje baštine određene zajednice, s ciljem potpunog ili djelomičnog uništenja njezinog kulturnog identiteta. Naslanjajući se na pojmove 'kolektivnog pamćenja', Mauricea Halbwachsa i 'mnemozofije', kao nove paradigme opće teorije baštine, Tomislava Šole, pojam mnemocida prilazi uništavanju baštine sa stanovišta sustavnog brisanja zajedničkog pamćenja određene skupine, nametanjem mehanizama kolektivne amnezije. Već poznati pojam kulturocid koristi se kao most za povezivanje, in statu nascendi postojeće znanstvene misli, poglavito u domeni pravnih znanosti, s područjem heritologije - znanosti o baštini. Razaranjem baštine ne nestaje samo njezin fizički supstrat, već se osmišljeno dokida njezina prostorno-vremenska komunikacijska uloga u perpetuiranju određenog identiteta te tako oduzima društvima budućnosti, sazdanim na dragocjenim identitetskim obrascima prošlosti, mogućnost baštinjenja potrebne mudrosti za jedno oplemenjeno, ispunjeno i kvalitetno življenje.