Devedesetih godina dvadesetog stoljeća pojavljuje se pojam dugoročnog očuvanja. Taj pojam obuhvaća cijeli niz procesa od same organizacije očuvanja, odabira (digitalne ili digitalizirane) građe, financija, uspostave sustava, odabira i edukacije osoblja pa sve do odabira tehnologije. Zbog zahtjevnosti cijelog procesa i mnogih potencijalnih prijetnji, arhivska i bibliotekarska struka su te koje se najčešće odlučuju za tu aktivnost. Kad se govori o dugoročnom očuvanju, govori se o određenoj građi ili objektima koje želimo sačuvati. Obavljanje aktivnosti nad određenom građom ili objektom olakšavaju metapodaci jer oni daju niz strukturiranih informacija o njima. Međunarodna radna skupina nazvana PREMIS je 2005. godine objavila standard za metapodatke koji pomaže u očuvanju digitalnih objekata. Svojom širokom primjenom u zajednici dugoročnog očuvanja kao i fleksibilnošću ovaj se standard našao u raznim svjetskim projektima dugoročnog digitalnog očuvanja. Mjesta gdje se pohranjuju digitalni objekti nazivaju se repozitoriji. Iako se pohranjivati može bilo što, vrsta građe koja se najčešće odabire za pohranu i očuvanje su znanstveni i istraživački radovi, obrazovni materijali ili radovi vezani uz određenu instituciju. U radu se spominje i Islandora kao primjer programskog okvira koji pomaže institucijama, organizacijama i njihovim korisnicima u procesima pohrane i upravljanja digitalnim objektima. Cilj ovog rada je definirati ključne pojmove vezane uz dugoročno očuvanje te objasniti kako dolazi do procesa dugoročnog očuvanja s najvećim naglaskom na PREMIS standardu.