Iako je prevladavalo, s pravom, mišljenje da je prvo slavensko pismo glagoljica, o čemu postoje brojni dokazi, spomenici najranije slavenske pismenosti sačuvani su i na ćirilici. Autor smatra da je ćirilica, upravo grčko pismo prilagođeno slavenskim glasovima, nastala već za Metodova života, kad je odabrao tri skoropisca koji su preveli cjelokupni biblijski korpus. Da bi skoropisci mogli uspješno obaviti posao, morali su odabrati pismo kojim su mogli zabilježiti biblijske tekstove po diktatu sv. Metoda. To je moglo biti samo grčko pismo. Kad su prognani Metodovi učenici pristigli na bugarski dvor, bugarski je knez Boris između dva pisma izabrao ono koje mu je tada bilo bliže. U ranoj bugarskoj pismenosti stoga je snažno u tom ranom razdoblju prisutno ne samo glagoljično, već i ćiriličko pismo. Za razliku od drugih europskih naroda i njihove pisane kulture, koja je uglavnom jednopismena, hrvatska pisana kultura od svojega je početka tropismena. Hrvatski se jezik piše i tiska na latinici, glagoljici i ćirilici, često na istom prostoru, ponekad i za slične svrhe. Hrvatska ćirilica nije pretežno služila u liturgiji te je i hrvatski jezik njome pisan bliži živom govoru. Od Povaljske listine, natpisa na stećcima i isprava najviše se zadržala kao poslovno pismo u kancelarijama u Dubrovniku, kod domaćih feudalnih gospodara, i posebice na području slobodne komune Poljica kod Splita. U povijesti hrvatske pismenosti tim su pismom rano tiskane knjige, od Dubrovačkog molitvenika (1512.), preko protestantskih izdanja do bogate franjevačke nabožne književnosti. Glagoljaši su dobro poznavali ćirilicu, što je posvjedočeno u brojnim zapisima, u kojima se ogleda i vještina pisara što upućuje da su je učili kao i glagoljicu. U franjevaca u Bosni i Hercegovini obaveza je mladih klerika bila poznavanje svih triju pisama. Paleografski razvitak ćirilice na našem je prostoru poseban. Kao poslovno pismo hrvatska je ćirilica razvila neke paleografske oblike kakvih nema ćirilica u pisanoj kulturi drugih slavenskih (Bugara, Srba, Ukrajinaca, Rusa) i neslavenskih (Rumunja) narodâ koji su se njome služili kao jedinim pismom.